isam bio na derbiju, pa ne bih ni da sudim. Međutim, moji prijatelji, kojima verujem na reč, svedočili su da osim poteza Zvezdinog strelca pobedonosnog gola nije bilo značajnije razlike u odnosu snaga na terenu Karađorđa.
Ne bih se ni sada vraćao na taj, jedini, poraz Vojvodine u minulih osam kola da nije pozitivne serije u belo-crvenom označene sa 21 bodom i 2,2 gola po utakmici. Prvi se mačići u vodu bacaju, reći će pesimisti. Po jutru se dan poznaje, sezonu najavljuju optimisti.
Oni treći, verovatno i najbrojniji, mobilisaće analitičke pravce rasuđivanja u smeru činjenice da Vojvodina ove jeseni ne gleda ni gde igra, ni sa kime megdan deli. Vojvodina ove jeseni ide da pobedi, ma gde igrala. I ma sa kime igrala. To je kvalitet koji aktuelnu generaciju igrača od proseka razdvaja. I koji je izdvaja u sam vrh, uz Partizan i Crvenu zvezdu. Nikako iza, nego uz dvojac koji je sve srpske titule šampiona pokupio od kad je Srbije i fudbala u njoj. Poštovaoce Vojvodine raduju i ođeci iz fudbalskih krugova, u kojima se barem koliko o njenim rezultatima prepričavaju i utisci o igri njenih fudbalera. A utisci su mnogo dobri. Mnogo, mnogo... A tek je početak!
Hoću da verujem da je Vojvodina i sa Zvezdom igrala da pobedi. Sve više verujem da će upravo mini tabela, sastavljena od međusobnih susreta Vojvodine, Partizana i Crvene zvezde, na kraju prvenstva, odlučujuće uticati na poredak u vrhu piramide. Otuda i podsećanje s početka teksta. Otuda i paralela sa odličnom rezultatskom serijom i maksimalnim učinkom. Ne računajući Zvezdu. Vojvodina više ne gubi tamo gde izgubiti nije smela. Ukoliko želi titulu šampiona, naravno.
A znam da je želi. Ko je ne bi poželeo?! Ne tako davno, Vojvodina je bila najubedljivija u krugu sa šampionima. Prvenstvenu trku je, međutim, gubila tamo dole, negde uz Ibarsku magistralu. Čast svima i bez uvrede... Ali, svakom igraču Vojvodine, članu Stručnog štaba ili Upravnog odbora, svejedno, baš kao i navijačima, imperativ je oduvek bio poređenje sa Partizanom i Crvenom zvezdom, manje sa Radničkim, jednim ili drugim, Voždovcem, Radom ili OFK Beogradom...
Dve godine za redom, najboljeg izabrasmo, a da isti nije odigrao čitavu, pobedonosnu, sezonu za naš Klub. Kada kvalitetom gotovo za polusezonu izboriš i očuvaš prvo mesto na našoj, navijačkoj, tabeli to govori mnogo toga (baš kao i za Seida u prethodnoj...
Najdraži momenat mi je bio kada smo izbacili Mančester Junajted iz kupa. Igranje u Premijer ligi je bilo ostvarenje mog sna!
Yusuf | 18 |
---|---|
Zady Sery | 10 |
Romanić | 5 |
Kokanović | 5 |
Petrović | 5 |
Veličković | 4 |
Nikolić | 4 |
Radulović | 3 |
Crnomarković | 2 |
Korać | 2 |
Zady Sery | 37 |
---|---|
Medojević | 26 |
Yusuf | 22 |
Korać | 22 |
Rosić | 16 |
Kokanović | 16 |
Gočmanac | 15 |
Barros | 12 |
Poletanović | 11 |
Petrović | 10 |
Od tih prvih utakmica pa sve do 1951. godine Jozef je uvek bio ako ne najbolji onda jedan od onih koji je srce ostavljao na terenu...