Eric Frod wrote: ↑Fri Jan 27, 2023 8:58 pm
@Deep Purple
Pre svega sjajan i smislen tekst, za svaku pohvalu. Hvala ti na uvidu u tvoja iskustva u fudbalu. Dobio sam odgovor na pitanje i mislim da kontam malo bolje koliko je tesko "ispečeog" igrača promeniti. Ima slicnih stvari i u odbojci, samo nisu toliko vidljive.
Još jednom, veliko hvala.
Ne trebaš da se zahvaljuješ tu smo da diskutujemo.
U svim sferama života je tako, promeniš auto pa ti treba vremena da se aklimatizuješ a da nepričamo o prirodnim pokretima.
Volim da trčim polu-maratone i sad zamisli kad promeniš samo način disanja prilikom pripreme koliko ti bude teže i drugačije.
Jednostavno usvojimo neke loše ili dobre navike bez da znamo razlog, um i telo se priviknu na nešto što nije pravilno i kada želimo to da ispravimo imamo čudan osećaj i ta promena nam ne prija. Težimo promeni ali je “mozak” odbija.
Kompleksno je sve to, često treneri i odustanu od menjanja određenih navika nekih fudbalera i prikrivaju njihove mane. U timskim sportovima postoji prostora za adaptaciju i skrivanje mana dok je što je i logično u individualnim to dosta teže i mora više da se radi na promeni i otklanjaju tih navika.
Recimo čuo sam da je reakcija kod fudbalera “duža” nego kod sportista koji se bave sportovima gde se pretežno koriste ruke (odbojka, košarka, rukomet itd…) Jer je duži put refleksa i pokreta do noge što je i dodatna otežavajuća okolnost za fudbalere.
Ne znam bolje da objasnim, nadam se da razumeš šta hoću da kažem.
I još samo jedan banalan primer i gotov sam u vezi ovoga, najprecizniji primer oko navika je način na koji spavamo. Navikli smo se na primer na jednu stranu i položaj od malih novi i to praktikujemo a neki drugi položaj i(li) strana nam više prijaju ali kada se namestimo tako da nam više prija ipak ne možemo da zaspimo jer smo se navikli na jedan položaj i stranu.
@salefkv
Upravo tako, jedno je vežba a drugo je igra u real-time uz viši puls i premor. Zato je genetika u sportu jako važna stavka i često ta razlika ne može da se nadomesti vežbanjem. Zato u nekim klubovima postoje i treneri koji rade sa defanzivcima odvojeno od ofanzivnog dela tima. I onda se napad-odbrana podignu na viši nivo i imitira se sled događaja na utakmica uz mnogo ponavljanja da bi se stvorio automatizam u napadu i odbrani a da je fizička potrošnja bar na približnom nivou sa utakmica. I na taj način mogu da se nadomeste i poprave određene stvari.
Često sportisti padaju na dopingu zbog banalnih medikamenata koji im pretežno uopšte ne pomažu u vezi čistih performansi povezanih sa talentom već više za fizičke performanse odnosno održavanje pusla, boljeg protoka kiseonika i sl. Kada kažem banalnih to ipak mislim na ekipne sportove koji imaju više veze sa talentom a manje sa genetikom (trčanje, biciklizam i sl.)
Psiha igra takođe jako veliku ulogu. Sale ti si sigurno kao neko ko se bavi trenerskim poslom imao slučajeve gde igrač bude fantastičan na treninzima a na utakmicama ne bude ni senka tog igrača. I kako da se objasni tako neki slučaj? Mnogi klubovi sada imaju psihologe koji rade sa igračima.
Kako i na koji način po tebi može da se smanji jaz između performansi sa treninga i na utakmicama odnosno kako taj igrač da pokaže svoj kvalitet na takmičarskoj utakmici?
Zanimljive teme, tako da se izvinjavam ako sam dosadan i što smo otišli skroz van teme.