Vesti / Fragmenti prošlosti / Vojvodinaši - Branimir Jovanović

Vojvodinaši - Branimir Jovanović25.06.2012. 22:11

Autor: fkv.com Team(1)
Jovanović predaje pehar
Jovanović predaje pehar
U

današnjem izdanju rubrike "Vojvodinaši" upoznaćemo se sa Branimirom Jovanovićem. Priča je potekla iz pera poznatog sportskog novinara Vladimira Vujina. Vujin je u knjizi "Sentinemntalni spomenar" zabeležio veliki broj izuzetno važnih storija o ljudima koji su uzdigli nivo sportske kulture u Novom Sadu.

" Bez gledalaca i navijača sport ne bi bio ono što jeste, pa zato ni ovu zbirku sentimentalnih zapisa nisam mogao da lišim bar jedne priče o onima koji spadaju u tu, nekada veliku i poštovanu, grupu Novosađana. Iako nije bilo lako napraviti izbor, nisam se ni jednog trenutka dvoumio: siguran sam da je iz bezbroj razloga Branimir-Brnja Jovanović pravi reprezent naših sugrađana koji redovno prate i dobro poznaju mnoge sportske grane. I ne samo to - on nije zadrti pristalica domaćih klubova koji želi uspeh svojih ljubimaca po svaku cenu, već čovek koji realno sagledava stvari i poštuje sve ono što čini etiku sporta, pa i samu njegovu suštinu!

Uz to što njegovo interesovanje i ljubav nisu vezani samo za fudbal, nego sa istim žarom i predanošću već decenijama posećuje i prati i utakmice odbojkaša, košarkaša, rukometaša i drugih klubova iz porodice Sportskog društva "Vojvodina", Jovanović se razlikuje od većine drugih navijača i po tome što ima smisao da slikovito priča i piše o mnogim zanimljivim zgodama koje je doživeo uz one kojima je poklonio simpatije i srce!

U ovoj povesti podsetiću na neke epizode iz prošlosti onako kako ih je video, i zapisao, sam Brnja:

"Nedeljno pre podne, septembra 1939. godine. Mladići iz komšiluka u Kisačkoj ulici, Toša Sičan, Đoka Begečki, Uja Nedeljković i Paja Kolesar, sede u šipražju parkića, sakrili se od policije i igraju 'munte'. Da bi bili potpuno sigurni, naredili su nama dečurliji da čuvamo stražu i da ih obavestimo ako naiđu policajci, jer je bilo zabranjeno kartati se na javnom mesgu, a posebno na ulici. Za ovaj nimalo zahvalan zadatak baš smo zaduženi Đorđe Pekarov, Beljuga i ja. I gle čuda: kao da su pali s neba, tu blizu 'bode', pojavila su se dva policajca!

-Evo, idu dva pajkana - sav zadihan je dotrčao Beljuga. Kartaroši su začas sakrili 'alat' i, kao, mirno razgovaraju šta će da rade posle podne.

-Šta je momci? Opet 'munte'? A?

-Ma kakve munđije, sedimo u hladu i dogovaramo se da idemo na igralište Karađorđe da gledamo ugakmicu. Znate li vi da 'Vojvodina' danas igra sa Mitrovčanima? Ala će Joca Korigan da pohapsi navalne igrače Građanskog. Neće ni pipnuti loptu!

-Dobro momci. Važno je da se ne kockate. I da navijate za Vojvodinu'!

Slušam ja momke i razmišljam: voleo bih i ja da vidim tu utakmicu, ali ne znam gde se igra. Zapamtio sam da će se naći ispred bunara, pred ulazom u Parkić, i to u tri sata. Nisam rekao ni Đorđu ni Beljugi da ću i ja pokušati da odem do igrališta i prvi put u životu vidim pravu utakmicu.

Kad je bilo blizu tri sata, ono sva četvorica kartaroša piju vodu, brišu usga i kreću u pravcu Fajtovog mlina. Pre nego pggo sam izašao iz kuće, rekao sam mami i uja-Milenku, koji je došao iz Beograda, da mi daju polić da kupim bombona. I dobih ja dinar ipo! Pa polako, nekih sto metara iza momaka, pratim ulice kroz koje idemo. Bogami, nikad me ni mama ni tata nisu tuda vodili kad su me za Vrbicu ponavljali. Znam da sam prošao pored dve manje i jedne veće crkve. Ja za njima i molim boga da me ne primete, jer znam da će me Toša izdati mami! A, zna se, neću se dobro provesti, jer sam uvek morao da joj kažem kuda idem i gde ću se igrati. Ja sam je slagao da ću ići u Graničarsku ulicu da se igram sa Vasom Bulkom.

Nahodao sam se dosta dok, prateći momke, nisam stigao do igrališta i odmah od jednog alvadžije kupio bombone i sladoled. Momci su kroz neki prozorčić na tarabi kupili nešto, jer su izvlačili šlajpike iz zadnjeg džepa. I uđoše oni na igralište! Kako da ja dospem unutra kad sam potropšo sve novce? Prilazi mi čovek sa trakom na rukavu i kaže:

-Šta čekaš? Hajde ulazi. Znam da nemaš novaca, a mi decu puštamo za džabe!

Utrčao sam u igralište i stao naslonjen na žičanu ogradu. U donjem redu tribina sedi jedan čičica. Viknu me i pokaza da sednem pored njega.

-Jel' to već počelo, čiko? - upitam ja.

-Sine, to je predigra. Kad ovi završe, onda će biti glavna utakmica.

-A ko će da igra? Čuo sam da će se neki Građanski sastati sa Vojvodinom.

-Dobro si čuo - potvrdi moj sagovornik.

Samo nekoliko minuta kasnije, predigra je završena. Kaže čičica da su igrali podmlaci Vojvodine u crvenim i NAK-ovci u plavim dresovima.

-Čuj, sine. Hoću da navijaš za crvene. Nipošto za one u crnim dresovima. Budi Vojvodinaš!

Taman da ga upitam di su ti u crnim dresovima, kad na teren izlaze oba tima, a ispred njih trojica u crnim dresovima i gaćicama.

-Vidiš sine, ta trojica su sudije. Njima smeš da vičeš i psuješ što god ti padne na pamet, ako pogreše!

I poče utakmica. Galama, jedva se čuje zvižduk sudije. Padaju golovi i na jednoj i na drugoj strani. Kad naš golman vadi loptu iz mreže, puno njih mu psuje mater i besni su, a kad Vojvodina da gol, svi ustaju, plješću rukama i bacaju kape i šešire uvis!

I završila se utakmica. Vojvodina je pobedila sa 5:3!

-Jel ti, momče - obrati mi se čičica dok smo hitali da među prvima izađemo iz igrališta. I meni se žurilo da me slučajno ne vide oni kartaroši i kažu mami. - Čiji si ti? Ko ti je tata, il' ga zoveš babom?

-Čiko, moj tata je Milenko Jovanović iz Kisačke ulice.

-E, bogati, pa ti si mali Tubić. E, baš ću reći Milenku da smo nas dvojica gledali utakmicu i da si bio dobar. Nisi ni jednom opsovao. To mi se sviđa kod tebe!

-Čiko, ja vas molim da ništa ne kažete mom tati. On ne voli da gleda fudbal, a ja sam i mamu i njega slagao.

-Ne boj se, neću mu reći, ali hoću da te vidim uvek na utakmici kada igra Vojvodina!

I dolazio sam redovno na utakmice. Možda sam i pogrešio što sam tajnu poverio Beljugi i Đorđu, koje sam ja poveo da i oni gledaju svoju prvu utakmicu. I oni su tada slagali svoje roditelje.

Tog jutra 6. aprila 1941. godine rano sam se probudio. Išao sam u drugi razred osnovne škole i mislio da je vreme da mami kažem pravu istinu. Tog dana trebalo je da u Novom Sadu gostuje splitski 'Hajduk', pa sam rešio da zamolim mamu da mi dozvoli da idem na ugakmicu sa Đorđem i Beljugom. Otac je kao rezervista otišao u neko mesto kod Odžaka da kopa rovove. Odjednom, mama se narogušila, pogledala me besno i izgovorila:

-Kakva utakmica? Počeo je rat!

Nije prošlo ni pet minuta kada su naišli nemački avioni i bacili nekoliko bombi na Novi Sad. Bio sam razočaran: neću gledati Vojvodinu!

-Gledaćeš, dušo moja, kada se završi rat! - rekla mi je majka.

Jedan od presudnih događaja u analima novosadskog fudbala zbio se 1950. Te godine "Sloga", kako se kratko vreme zvao klub nasgao fuzijom "Vojvodine", "Slavije" i "Radničkog", se po drugi put borila za ulazak u Prvu ligu. Odlučujuću utakmipu igrala je sa "Proleterom" u Osijeku. Evo kako je to video i doživeo Jovanović:

... "Jutro je, oko 7 sati, a nas blizu 800 navijača krenuli smo vozom, koji su organizovali Uprava kluba i železnica, u Osijek Bili smo 'naoružani' čegrtaljkama, sviralama i ponekom trubom, želeći da pomognemo 'Slogi' da uspe. Nije morala da pobedi; dovoljan joj je bio i poraz sa golom razlike. Raspoloženje u vozu bilo je odlično: žagorilo se i pevalo, a pomalo i - cugalo. Mi mlađi okupili smo se u vagonu u kojem je čika-Cveta Berar, berberin iz Pašićeve ulice, gde smo se mi gimnazijalci šišali, pričao viceve i grohotom nas zasmejavao. Prošli smo pored Sombora, Bogojeva i Dalja i oko 11 sati stigli u Osijek.

Ovako velika grupa, koja se uputila ka centru da bi pronašla kafane i hotele gde će nešto pojesti i popiti, nije mogla proći nezapaženo, utoliko pre što smo od Osječana koji su se našli na Trgu slobode čuli da ovako nešto nije zabeleženo u gradu. Bili smo i bučni i raspoloženi, povremeno uzvikujući: Sloga u Prvu ligu, 'Napred naši'!... Moji drugari sa čika-Cvetinim prijateljima smestili smo se u hotelu Psunj.

Nekoliko dana pospe ovog izleta u Osijek, zabeležio sam u svoj dnevnik:

- Podne je. Na osječkom korzu živo. Neki građani žure u menzu, drugi hitaju svojim kućama a veliki broj Osječana stoje na trotoaru i posmatraju nas Novosađane kako nosimo zvona, avane, trube i balone sa vinom i rakijom. Iz jedne poveće torbe viri pečena praseća njuška, koja izaziva žagor i smeh, a bogme i lučenje želudačnih sokova! Po Trgu spobode okreću se čegrtaljke, ori se zvuk trube i pesma navijača Sloge. Oči Osječana uperene su u grupu zagrljenih navijača koji su najgrlatiji. Uputili smo se ka hotelu Psunj, ali su svi stolovi bili već zauzeti. Onako s nogu raspakuju se torbe, bataci i šnicle su u rukama, žvaće se brzo i halapljivo. Beli hleb se lomi, nema potrebe za noževima. Prirodno je da se usev bez kiše suši - veli čika-Cveta - pa je red da se zalije vinom i pivom. Već je bilo i ponekih koji su se "nalili". I onda, pošto su ostavili dosta para konobarima Psunja, kreću ka Dravi, na stadion.

Počelo je nadigravanje: Toza je propustio nekoliko lepih prilika da savlada golmana Proletera, što se osvetilo pa su domaćini postigli jedan, a posle desetak minuta i drugi gol. Nismo zaćutali: i dalje smo gromoglasno navijali, što je dalo podstrek igračima Sloge, te je Toza pet minuta pre kraja smanjio na 1:2. Kada je sudija odsvirao kraj, šeširi i kape su leteli uvis! Pesma se zaorila na tribinama igrališta Pod Dravom - naši ljubimci su postali prvoligaši! Čika-Cveta je bio u svom elemengu, pa je jednom domaćem navijaču, koji ga je sve vreme podbadao, odbrusio: Sloga u Prvu ligu, a Proleter u - taljige!

U vozu koji se vraćao u Novi Sad pesma nije prestajala. Čika-Cveta, Moša Čonkić i njegovo društvo su nas zabavljali da nismo ni primetili kada smo stigli do stanice. Ko zna da li bi 'Sloga' ponovo potgala prvoligaš da nije bilo nas navijača koji smo bez prestanka ulivali snagu fudbalerima, u ono vreme možda najmlađim u Jugoslaviji u ovom rangu takmičenja, koje je stvorio i vaspitao veliki Bane Sekulić."

Branimir-Brnja Jovanović nije samo oduševljeni ljubitelj i pristalica sporta: decenijama je bio komesar i amaterski rukovodio takmičenjem najmlađih vojvođanskih fudbalera, zdušno se zalažući da dečaci igraju predigre prvim timovima, jer su na krilima simpatija i aplauza gledalaca stasali mnogi ovdašnji asovi i reprezentativci.

Čak deset godina, od 1970. do 1980, honorarno je slušaocima Radio-Novog Sada prenosio utakmice Prve i Druge savezne lige (ukupno 170), a u mnogim listovima objavljivani su njegovi duhoviti i aktuelni stihovi na sportske teme".

Press
Turska ipak najbolja opcija, Stanisavljević u Asterasu

U svetlu aktuelnih geopolitičkih zbivanja, a posebno posle obaranja ruskog vojnog aviona od strane turske armije, bilo je neizvesno gde će fudbaleri Vojvodine odraditi zimske pripreme. Već godinama unazad Novosađani su kraj januara i početak februara provodili na obalama...

Intervju
Milan Bojović

Bojke za Vošine pobedničke bojeve

Lista strelaca
Radulović6
Vukanović6
Zukić6
Milosavljević4
Zady Sery3
Čumić2
Bolingi2
Ivanović2
Índio2
Vukić1

Igrač sezone
Vukanović21
Radulović20
Milosavljević15
Zukić14
Zady Sery14
Índio14
Čumić12
Carević8
Rosić8
Rosić6

Sećanja
Todor VeselinovićKralj strelaca
Todor Veselinović

Za njega nije bilo igrača koje ne može da predibla, nema situacije iz koje ne može da umiri loptu, ili je ne može uputiti gde je najpotrebnije...