očetkom juna 1975. godine, Novi Sad je snivao svoj drugi šampionski san. Generaciju fudbalera, koju je mudrom rukom odabrao Vujadin Boškov, vodio je ka tituli državnog prvaka Todor Veselinović. Sudbina je tako htela, da možda dva najbolja igrača u istoriji kluba ugrade sebe u ovaj veliki rezultatski uspeh Novosađana.
Međutim, nevolja koja je pratila njih kao igrače pala je na pleća i generacije iz 1974/75. godine. Nedostatak političke podrške još jednom se pokazao kao koban za realizaciju sportskih uspeha Vojvodine.
Vojvodina je u dva prvenstvena okršaja lako preslišala glavnog takmaca za titulu, tim Hajduka iz Splita. U Novom Sadu crveno-beli su pobedili sa 2:0, dok su u Splitu slavili rezultatom 4:1.
U junu mesecu 1975. godine, trebala su da se odigraju još tri kola do kraja prvenstva. Vojvodina je kao domaćin igrala protiv Partizana i Čelika, dok je gostovala ekipi OFK Beograda. Prvo iskušenje je bilo i najteže, jer su svi bili ubeđeni u pobede nad OFK-om i Čelikom.
Hajduk je imao prednost od dva boda nad Vojvodinom. Splićani su gostovali Crvenoj zvezdi i Rijeci, dok su kod kuće dočekali tim Olimpije. Svima je bilo jasno da Hajduk bodove može izgubiti jedino u Beogradu. Zvezda je u tom trenutku bila u usponu forme i mnogi su bili ubeđeni da će trećeplasirani tim prvenstva uspeti da pobedi lidera na tabeli.
Odlučujući mečevi počeli su 15. juna 1975. godine. Vojvodina je u nezaboravnom ambijentu, pred oko 25000 gledalaca, dočekala tim Partizana. Na opšte oduševljenje domaćih navijača, Vojvodina je na poluvremenu vodila sa 2:0. Golove su postigli Adžić iz slobodnog udarca u 2. minutu i Ivezić sa bele tačke u 33. minutu. Radost je bila još veća jer je iz Beograda stigla vest da Crvena zvezda na poluvremenu vodi protiv Hajduka pogotkom Duleta Savića.
Vojvodina je do kraja utakmice kontrolisala igru i ostvarila vrednu prvenstvenu pobedu. Ipak radost nije bila potpuna jer su vesti iz Beograda slomila srca navijača Vojvodine. Hajduk je golovima Jovanića u 57. minutu i 83. minutu uspeo da preokrene meč. Sportski novinari su sa čuđenjem gledali kako Splićani lako postižu golove na našem najvećem stadionu. Svima na tribinama, kao i u celoj Jugoslaviji, bilo je jasno da se u tok meča umešala neka viša sila.
Šta je bio razlog? Ni danas se tačno ne može reći šta je prelomilo meč. Da li je to bio ustupak vrha KPJ prema partijskom rukovodstvu Hrvatske ili je to bila namera Beograđana da neutrališu jedan jak regionalni fudbalski centar u njihovoj blizini?
Hajduk je do kraja prvenstva zabeležio ubedljive pobede nad Olimpijom i Rijekom i stigao do nove titule državnog prvaka.
Da takva titula nije bila zaslužena najbolje svedoči ponuda koju su na kraju prvenstva Splićani uputili Vojvodini. Hajdukova namera je bila da u dvomeču odmere snage sa Novosađanima, kako bi se pred celom Jugoslavijom pokazalo ko je bolji. Bila je to slaba uteha za Vojvodinu i njene navijače.
Nama ostaje ogormna žal što se generacija Svilara, Puraća, Novoselca, Jurčića, Rutonjskog, Trifunovića, Mokuša, Vujkova , Đinđića, Boškovića, Ivezića, Pavkovića, Lerinca, Ličinara, Vučekovića, Nikezića, Vučkovića i Adžića nije popela na fudbalski tron Jugoslavije.
U svetlu aktuelnih geopolitičkih zbivanja, a posebno posle obaranja ruskog vojnog aviona od strane turske armije, bilo je neizvesno gde će fudbaleri Vojvodine odraditi zimske pripreme. Već godinama unazad Novosađani su kraj januara i početak februara provodili na obalama...
Želim da se na kraju ove sezone radujem trofeju, mojoj pozitivnoj promeni i Voši o kojoj priča Evropa!
Radulović | 6 |
---|---|
Vukanović | 6 |
Zukić | 6 |
Milosavljević | 4 |
Zady Sery | 3 |
Čumić | 2 |
Bolingi | 2 |
Ivanović | 2 |
Índio | 2 |
Vukić | 1 |
Vukanović | 21 |
---|---|
Radulović | 20 |
Milosavljević | 15 |
Zukić | 14 |
Zady Sery | 14 |
Índio | 14 |
Čumić | 12 |
Carević | 8 |
Rosić | 8 |
Rosić | 6 |
Nacionalni revolucionar, sportista i sportski radnik, kulturni poslenik, politički prvak, socijalni radnik i uglednik advokatskih organizacija. Začuđujuće je da se toliko energije našlo u venama ovog čoveka...