Sećanja / FK Vojvodina u prošlosti: Jedan jedini klub (1/3)

Fk Vojvodina u prošlostiJedan jedini klub (1/3)

priredio: fkv.com
P

riča Fudbalskog Kluba Vojvodina započinje u proleće, sada već davne 1914. godine. Dok se svet grozničava spremao za Svetski rat, grupa omladinca nošena ljubavljom prema tada malo popularnoj i znanoj igri, rešila je da osnuje fudbalski klub koji bi predstavljao srpsku zajednicu u Novom Sadu. Za ime novosnovanog kluba uzet je naziv Vojvodina, kako bi se naglasilo sećanje na političko-teritorijalnu jedinicu “Vojvodstvo Srbije i Tamiški Banat“ u kom su Srbi, bar na papiru, dobili ravnopravnost u Habzburškoj carevini. Kao osnivače tog dana, u štrikerskoj radnji Save Šijakova, u današnjoj Temerinskoj ulici, zatičemo budućeg tekstilnog industrijalca Milenka Šijakova, budućeg univerzitetskog profesora Vladimira Milićevića, budućeg hemičara Milenko Hinića, buduće pravnike Radenka Rakića i Kamenka Ćirića, Gojka Tošića, Đorđa Živanova, Branka Gospođinačkog i budućeg doktora prava Kostu Hadžija.

Osnivači

Prvi teren na kom je Vojvodina igrala se nalazio na kraju današnje Šumadijske ulice i zvao se "Četiri krajcare", a ostalo je zapamćeno da je Vojvodina svoj prvi meč odigrala u dresovima plave boje.

Prvu utakmicu Vojvodina je odigrala pred sam početak I svetskog rata protiv FK Šajkaša u Kovilju, selu koje se nalazi na dvadesettrećem kilometru od Novog Sada. Čast da prvu utakmicu odigraju za novosnovani klub su imali: Svetozar Jocković, Jovan Ljubojević, Milorad Milićević, Dušan Kovačev, Jovan Jocković, Ozren Stojanović, Uroš Čakovac, Živojin Đeramov, Predrag Stojanović i Sava Šijakov. Vojvodina je tada zabeležila prvu veoma ubedljivu pobedu od 5:0 protiv znatno iskusnijeg protivnika.

dr Kosta Hadži

Izbijanje ratnih sukoba je odredilo da utakmica protiv Šajkaša bude i jedina do oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine.

Odmah po okončanju ratnih dejstava dolazi do obnavljanja rada kluba, ali u sasvim drugačijim društveno-političkim okolnostima. Oko kluba počinju da se okupljaju i ugledni privrednici i intelektualci koji su puno pomogli na jačanju i izgradnji Kluba. FK Vojvodini je 1918. godine odobren statut od nadležnog ministartsva, a prvi predsednik postaje dr Živko Bajazet, dugogodišnji predsednik Srpske-Trgovačke Banke i starešina Sokolske organizacije. Klub se isključivo finanansirao iz članarine a svojim velikodušnim prilozima rad kluba su pomogli Maksa Grin, Daka Popović, braća Novaković, Ilija Balabušić i članovi porodice Dunđerski.

Vojvodina je od oslobođenja, pa do 1924. godine, igrala utakmice kao podstanar na stadionu FK UTK-a u današnjoj Ulici Nikole Tesle, preko puta Jodne Banje. Tek 1924. godine, Vojvodina od Grada dobija dozvolu da preuredi biciklistički veladrom za svoj stadion. Uređenje i izgradnja stadiona je obavljena zajedničkim naporom sa klubom novosadskih Jevreja, Juda Makabi, i svečano je otvoren na Vidovdan 1924. godine. Stadion je dobio ime “Karađorđe“, a njegova lokacija je mesto gde se današnji stadion Vojvodine nalazi.

Crveno-beli (1923)

Vojvodina danas nosi elegantne crveno-bele dresove, po ugledu na prašku Slaviju. Naime, deo fudbalera i rukovodstva koji su studirali u Pragu, bili su članovi SK Slavije i 1920. godine su doneli iz Praga prvu garnituru crveno-belih dresova. Na klupskoj skupštini održanoj 23. jula 1922. godine, doneta je odluka da će crveno-bele boje krasiti dresove Novosađana. Grb kluba je takođe urađen po ugledu na grb praške Slavije, sa tim što je crvena zvezda u grbu češke ekipe (koja simboliše rađanje novih snaga) zamenjena sa plavom, kako bi grb imao sve boje srpske zastave.

Prvi trofej (1926)

Na takmičarskom planu, Vojvodina je dvadesete godine prošlog veka provela u senci starijih novosadskih klubova. Prvi trofej je osvojen u takmičenju Prvog razreda novosadske župe, u sezoni 1925/26. Vojvodina je u konkurenciji Mačve, NAK-a, Radničkog iz Novog Sada i Jude Makabija stigla da svoje prve titule. Trener je tada bio dr Kosta Hadži, a crveno-beli dres te sezone su najčešće oblačili: Mihajlović, Živić, Kričkov, Popović, Vajs, Aleksić, Grgarov, Marjanović, Šević, Petrović i dva mađarska internacionalca Dudaš i Saraz.

Nakon ovog uspeha rukovodstvo Vojvodine se odlučuje da zbog unapređenja igre i profesionalizacije odnosa mahom dovodi trenere iz inostranstva. Tako da su se do II svetskog rata na klupi Vojvodine obreli: Oto Nećas, Boško Simonović, Oto Hamaček, Karlo Nemeš, Vili Šurman, Fric Levitus, Milorad Ognjanov i Šandor Noj.

Rezultati ovog puta nisu izostali i Vojvodina se vinula u same fudbalske visine tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Vojvodina osvaja pravo da učestvuje u završnicama nacionlnih šampionata, postiže mnoge uspehe na domaćoj i međunarodnoj sceni, daje mnoge igrače za reprezentativne selekcije i stiče veliki uticaj u fudbalskoj organizaciji.

U sezoni 1931/32 Vojvodina se plasirala u završne borbe za šampiona Jugoslavije ali je u dvomeču zaustavljena od beogradske Jugoslavije. U sezoni 1932/33 igran je ligaški sistem a Vojvodina je u konkurenciji 11 klubova zauzela poslednje mesto.

Ipak, najvažnija bitka koju su izvojevali igrači, koji su nosili dres Vojvodine u tridesetim godinama prošlog veka, je to što je Vojvodina postala najpopularniji klub, ne samo u Novom Sadu već i u celoj Dunavskoj banovini (prostoru koji odgovara velični teritorije današnje AP Vojvodine). Zapamćeno je u istoriji da su navijači Vojvodine već u decembru 1937. godine osnovali zvanični klub navijača, verovatno najstariju navijačku organizaciju na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Jozef Velker

Pri kraju treće decenije prošlog veka uprava Vojvodine je po prvi put okupila tim koji je bio u stanju da pobedi bilo kog protivnika u zemlji. Ova generacija fudbalera igrala je najlepši fudbal, od novinara prozvan baroknim, ali to je i bila njena najveća boljka jer upravo zbog preteranog insistiranja na lepoti igre, Vojvodina je često gubila utakmice od znatno lošijih protivnika. Zato i ne čudi podatak da su rekordne posete na drugim stadionima širom Kraljevine Jugoslavije uglavnom bile kada su gostovali novosadski crveno-beli.

Članovi te generacije, koju su novinari prozvali "Milionerski tim", su bili: Edo Plac, Majtan, Popesku, Has, Živković, Simin, Medarić, Mihajlović, Rogić, Marjanović i najbolji igrač Vojvodine pre II Svetskog rata Jozef Velker. Ova generacija je ipak tek sazrela u sezoni 1940/41 kada su fudbalski stručnjaci očekivali da Vojvodina osvoji prvu titulu šampiona Jugoslavije. Zavšne borbe šampionata koje su bile zakazane za 6. april, nikad nisu započele zbog fašističke agresije na Jugoslaviju.

Jedna od prvih odluka okupatora po zauzimanju Novog Sada je bila zabrana rada i konfiskovanje čitave imovine FK Vojvodine. Tada se gubi klupska arhiva i većina osvojenih trofeja. Za materijalnim došle su i strahovite ljudske žrtve jer Vojvodina je za vreme trajanja rata izgubila gotovo ceo tim. Sa suzama i večnim nezaboravom u srcima navijača ostaće zapamćena sledeća imena Vojvodininih fudbalera: Milan i Pera Simin, Milan Stoja, Živko Brzak, Dušan Šućov, Radovan Božin i Svetozar Cena Džanić. Treba napomenuti da je u Španskom građanskom ratu u borbi protiv fašizma život izgubio reprezentativac Boško Petrović. [nastavak]

Vesti
NIKOLA ČUMIĆ najbolji igrač sezone 2022/2023

Najbolji strelac tima, ponovo je i igrač sezone – u devetanest godina dugoj tradijiciji, NIKOLA ČUMIĆ je izabran za “Igrača sezone 2022/2023”, od strane navijača FK Vojvodine okupljenih oko Foruma i Sajta fkvojvodina.com! Kako su mu, sve do poslednjeg kola,...

Press
Turska ipak najbolja opcija, Stanisavljević u Asterasu

U svetlu aktuelnih geopolitičkih zbivanja, a posebno posle obaranja ruskog vojnog aviona od strane turske armije, bilo je neizvesno gde će fudbaleri Vojvodine odraditi zimske pripreme. Već godinama unazad Novosađani su kraj januara i početak februara provodili na obalama...

Lista strelaca
Radulović6
Vukanović6
Zukić6
Milosavljević4
Zady Sery3
Čumić2
Bolingi2
Ivanović2
Índio2
Vukić1

Igrač sezone
Radulović18
Vukanović17
Milosavljević15
Zukić14
Índio14
Čumić12
Zady Sery9
Carević8
Rosić8
Rosić6