Pošto sam jedan od novijih članova foruma, a verovatno i među mlađima
, sa velikim zadovoljstvom sam čitao ove ispovesti, priče, anegdote, kako god ih nazvali, o nekim prvim vezama ljudi i naše Voše.
Nisam imao neka preterana interesovanja za fudbal i sport kao mali, jednostavno mi nije bilo u nekom vidokrugu, da se tako izrazim, sve do osnovne škole kad sam započeo svoje, veoma, kratke i (ne)uspešne fudbalske korake
. Milion klinaca, u raznoraznim dresovima, lopta i udri. I tu počinje neko moje interesovanje za sam sport, gledam sa ocem neke utakmice LŠ, a nekad i utakmice naše lige na, barem ono što je bilo na RTS-u. Kad je deda to primetio, počeo je da mi priča o Voši, njenim uspesima, utakmicama kojima je prisustvovao, ali je preskakao one manje lepe detalje, ipak se detetu, na jedan jednostavniji način, malo moralo približiti klub
. U školi, kad god smo trčali za loptom, bilo je, nažalost, deljenja na ove ili one, a ja sam uvek govorio: "Ne, ja sam Voša!", i tu je sve krenulo.
Na prvu utakmicu, nekako neplanirano, išao sam sa ocem i dedom, gostovao je Spartak. Na prilazu stadionu bilo je dosta ljudi, što je za mene bilo neverovatno jer nikad nisam bio na takvim mestima. Penjemo se uz onih par stepenika na ulazu na zapadnoj tribini, prolazimo obezbeđenje i kapiju, i vidim igrače koji se zagrevaju na terenu, čujem Vošine pesme sa razglasa i obuzima me neverovatna jeza, kao nikada do tad, ali nekako prijatna. Zauzimamo mesta, na kojima se nalazio dobri stari program za utakmicu, mislim da ih je Foto-Oko pripremao za svaku domaću utakmicu (obavezno vratite te programe!), listam, čitam i gledam slike igrača jedne i druge ekipe. Tribine se polako ispunjavaju, ne do kraja, ali za jednog klinca je to velika gužva. Momenti kad igrači i najlepšoj kombinaciji boja istrčavaju na teren, propraćeni aplauzima i usklicima i kada dajemo gol ostaće mi urezan za sva vremena. Od tog trenutka Voša postaje moja prva ljubav, tražim na netu koliko znam i umem, nalazim na policama u kući knjigu "Vedri dani crveno-belih" koju ne ispuštam iz ruku. Pratim utakmice pomoću štapa i kanapa, na netu preko nekog strima (kao i dan danas
), ili konstantnog zaslepljenog praćenja rezultata gde piše samo koliko golova je koja ekipa postigla, i koji minut je u toku.
Naravno, znamo svi kakva je naša okolina, da ti se, praktično, odmah na rođenju postavlja pitanje "ili-ili", što me strašno nervira. Ipak, najlepši osećaj je onaj kad te neko pita "ili-ili", i na moj odgovor "Vojvodina" bude neke doze iznenađenja, pogotovo kad to kažem ljudima koji nisu iz Novog Sada. Kako sam odrastao, shvatao sam koliko ta bezobrazna podela utiče na sve, koliko kontrakdiktorne stvari same isplivaju naočigled svima, ali ne želi to svako da vidi. Ali nisu toliko bitni ni oni koliko sam vremenom shvatao kakva je naša Voša zapravo - ponosni, gospodski klub, ali opet s tim nekim, pomalo, luzerskim duhom, kome uvek nedostaje ono malo da prebrodi to. Upravo zato se voli Voša, jer od nje, jednostavno, ne znaš šta da očekuješ! A šta reći tek za nas koji je volEmo toliko - ne treba nam mnogo da sebe stavljamo u sam vrh, ali, isto tako, da sebe zakucamo za dno kad god je (ne)potrebno
.
Izvinjavam se na dužini objave, ali inspirisale su me stare priče