Taj famozni ''70 i neki''
Nedavno me je drugar tagovao u jednom od onih fejsbuk izazova. Generalno ne marim za takve stvari, ali je sada u pitanju bio fudbal, dakle, upecao sam se kao saran. Poenta je bila odabrati pet igraca zbog kojih si zavoleo fudbal.
U moru Ronalda, Batistuta, Maradoni, ikona Serije A s pocetka veka, reprezentacije iz '98, ja sam stidljivo provukao jedno ime -
Ivica Franciskovic.
Ne moramo se sloziti. Franc je pripadao generaciji koju cemo zauvek gledati sa jednim velikim sazaljenjem. Toliko talenata, toliko ljudi potpuno ludih za Vosom na terenu, a tolika nemastina i kaubojstina u i oko kluba. Franc je imao
ono nesto, sto su u ovom veku imali tek nekolicina igraca u belo-crvenom. Da se rodio samo koju godinu kasnije, Djurovski terena video ne bi. Tu lucidnost i znanje u nogama kasnije sam donekle video u pomenutoj budali, ali najvise u Kacaru i Merebi.
Kada si klinac od 7/8, uglavnom te impresioniraju broj ljudi na stadionu, velicina tribina, masivnost reflektora u tim decjim ocima, baklje, koreografije, psovke i urlici oko tebe. Uvek sam bio kao pasce koje izvedes u setnju. Potpuna eksplozija desavanja, milion i jedna stvar mi drzi paznju na sekund, a najmanje to sta se desava na terenu. Ipak, svi mi imamo
onaj trenutak kada te neciji potez na utakmici trgne prvi put i baci u punu svest o tome gde si, sta radis, koga gledas. Za mene je to doslo sa nekih 13 godina. Umeo sam ja da gledam fudbal i pre toga, ali to je bio prvi trenutak one potpune je*ene katarze za mene. Cale je bio tu, drugari su bili tu, pala je golcina, na severu apsolutna ludnica.
Bilo je to doba jakih Taurunuma, radovaca, Invalida, Djavola. Ko god da ti dodje, znas da ce biti napeto. Ja sam imao jedva 13, morao da lazem kevu gde idem, jer je za nju fudbal uvek bio klasno pitanje i to me je cak i kao klinca strasno zgrazavalo. Cale je ljuta radnicka klasa, umesto krvnih zrnaca teku fudbalske lopte, a i on sam trenira ''najradnickiji'' sport na planeti - kuglanje. Uglavnom, smuljam ja nesto, kazem da ce cale ici sa mnom, a cale imao svoju utakmicu na Spensu i dogovor je da ce mi se pridruziti na severu u drugom poluvremenu. To je bio moj prvi odlazak na sever sam. Po dogovoru, stajao sam na tribini tacno iznad ulaza, da moze da me nadje lakse (tad nismo kao deca djirali mobilne, makar ne masovno). Ponovo sam u centru svih mogucih desavanja koja bi mi odvukla pogled s terena, ali sam odlucio da po prvi put u zivotu uzivam u
svemu sto se desava tu. Dosao je
Zemun. Simpaticna ekipa, dosta navijaca, krajnje zanimljive boje, dakle, sve sto jednog klinca moze da zainteresuje.
Ovu utakmicu pamtim kao jednu od onih klasicnih nasih utakmica - da ima pravde (a za nas klub je skoro nikad nije ni bilo), vodili bismo vec 3:0 na poluvremenu. Ipak, pocelo drugo poluvreme, 0:0 i muke Tantalove. Ja s terena skidam pogled samo kada pogledam dole ka kapiji da vidim hoce li kroz istu proci celava glava na kojoj mozes da se ogledas. Nema caleta. Mislim u sebi, cale jbt, prodje ti utakmica, sta radis ti na tom Spensu...
Pogledam ja opet dole, eto njega, mase, penje se gore.
- Sta se desava? Nula? Klasika...
Cale je tada ipak Vojvodinu znao bolje.
Franc poslednji atom snage daje na toj utakmici, ali lopta prosto nece u gol. To je bila jedna od onih sezona gde nam je prosek golova po mecu bio 1. Ni Belic, ni Jovanovic, ni Vukelja, a pogotovo oni sirotani sto smo ih pokupili po pokrajini (Grumic, Maslic, itd) nisu mogli da pronadju put do gola te sezone. Tesko mucenje.
Znam da je bio 70 i neki minut (sajt kaze 79). Neka krajnje bezazlena situacija, lopta se odbija do Franciskovica, a on sa nekih 16m zakucava istu u raslje. Jedan od onih suteva iz besa, kada svu frustraciju sakupis u jedan sut i kazes ''Mrs u pi**u materu!''. Nema vece katarze od toga kad takva lopta udje u gol. Cale crven kao babura, karotida iskocila, svi do jednog glas izgubili, ja ne znam sta cu od sebe. Kao sto rekoh, jedan od onih momenata koji me je zauvek zakljucao u fudbalu. Cale u transu, kao i ta saka ljudi koja se drznula u tom periodu da obozava ovaj klub. On i ja nikad nismo imali preterano zajednicke interese, drugaciji smo u 1001 pogledu, ali Vosa je uvek bila ta porodicna tradicija i neraskidiva veza. Kad ulazis u
te godine, uvek nekako po pravilu pokusavas malo da se odlepis od svojih.
Vosa je bila i ostala super lepak.
Skoro sedam godina kasnije, ponovo taj
''70 i neki''. Danima sam caleta trovao da ide sa mnom, Vosa igrala prelepo, ponovo smo poceli da sanjamo, protiv svih nacela zdravog razuma i svega nerazumnog i trulog u nasem fudbalu. On se neckao i na kraju odustao, a pred mojim ocima gotovo ista utakmica - lopta nece pa nece u gol. Brana Ilic ulazi u kazneni, cela tribina vice da padne, jer ga je neko vukao za dres da ga pokida. Znao je Brana da od toga nece biti nista i probao je da zavrsi akciju. Gola nije bilo, ali se znalo - ko god da ga postigne sada prvi, to je to. Abubakar uvaljuje lakat onom nesretnom Miljkovicu. Ja gledam, nece valjda crveni. Je*u nas sudije kao nikad te sezone (a tad jos nije doslo ''finale''). Dobija zuti, nama kamen pada sa srca. Nepun minut kasnije, centarsut po zemlji, Abu klizi u peterac, skrece loptu u gol. Ne pamtim veci delirijum, osim kada je cale iz wc-a na moje dranje istrcao i klizao po parketu kad je Stanisavljevic postigao slican gol protiv Sampdorije. Dan danas, kad bih imao moc da vratim vreme, jedna od stvari koje bih ''ispravio'' bila bi to da ga uhvatim za uvo i odvucem za Beograd.
Proci ce ova je*ena korona. Proci ce i ova je*ena korona u nasem klubu i ponovo cemo sanjati. Moci cu da sednem u avion i dodjem. Moci cu da ''ispravim'' to na neki drugi nacin - da ga uhvatim za uvo i odvucem na sledeci
''70 i neki''.
Pozdrav iz belog sveta.
[video]
https://www.youtube.com/watch?v=z0szavNwQ24&t=5045s[/video]