Todor Veselinović, kralj strelaca

Vaša sećanja na utakmice, bivše igrače, legende...
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Todor Veselinović, kralj strelaca

Post od Владика »

Toza Veslinović
Ja sam sve čekao ili možda iskrenije da kažem sve sam se nadao da će neko uraditi ovu priču. Pa razmislite malo, pa zar ja Podbara da pišem priču o najboljem igraču kojeg je dala Salajka? Ali neka, nije u redu da Salajčani i Podbarčani jedni drugima samo oštre brice i budličke, i ja ću evo napraviti prvi korak i prezentovati priču o kralju golgetera!
Veselinović se rodio 22. X 1930. godine. Za Vojvodinu je igrao od 1948-1961(Tu treba dodati jednu sezonu koju je odigrao za partizan.Režimski klub se tu poslužio lukavstvom jer je Tozu pozvao u vojsku a kada je otišao stigla je komanda pravac Beograd) i za to vreme postigao je 586 golova(130 golova u prvenstvima Jugoslavije) i apsolutni rekord je svih vremena. Za Vojvodinu je odigrao 546 utakmica. Nabolji strelac Prve lige bio je u sezonama- 1955/56 sa 21 golom, 1956/7 sa 28 golova,1957/58 sa 19 i 1960/61 sa 16 golova(ako sam nešto pogrešio molim vas da mi javite). U reprezentaciji je bio isto toliko uspešan- za mladu je odigrao 14 utakmica i postigao je 20 golova, za B reprezentaciju odigrao je 6 utakmica i dao 3 gola i za A reprezentaciju odigrao je 37 utakmica i dao je 28 golova(na osnovu broja odigranih utakmica i broju datih golova Toza je najbolji strelac reprezentacije svih vremena). Tozi je sve lako išlo od noge na terenu, salajački bon vivan koji je svoj talenat pronašao i usavršio. Vujke je bio primeer discipline,upornosti i marljivog rada. Toza je bio umetnik u kopačkama, plahovit, duhovit i neponovljiv.
Nakon Vojvodine, u sezoni1961/62 igrao je Đenovi a poslednju sezonu proveo je u Beču. On je takođe bio veoma uspešan trener. Vodio je VOjvodinu,reprezentaciju SFRJ i jedan je od najzaslužnijih stručnjaka za razvoj Grčkog i Turskog fudbala.
O Tozi će biti puno priča a sada možete pročitati njegov intervju iz knjige Pola veka.


Malo je takvih koji pri pomenu fudbalskog kluba Vojvodina ne asociraju odmah na jednog od njegovih najboljih igrača, majstor fudbalske veštine kakav se retko sreće, čovek koji je za Vojvodinu bio pojam, a ujedno i čovek kome je klub bio druga kuća. Naravno, reč je o Todoru Veselinoviću- Tozi!
Nestašni dečačić, sin Salajke, vrlo brzo se probio u red prvotimaca i tu bio nezamenljivi golgeter prefinjenog osećaja da iz bilo kog ugla savlada golmana, Poznato je da su mnogi golmani strepeli od Toze baš onda kada se nalazio u situacijama iz kojih običan šuter ne postiže golove. Felševi su njegovo omiljeno oružje, mada se često dešavalo da mrežu pogađa topovskim udarcima. Nije onda čudo što je takav igrač četiri sezone bio najbolji strelac Prve lige, a oko 30 puta državni reprezentativac.
Međutim, ono što je oduševljavalo gledaoce bile su majstorije ovog odistinskog majstora. Za njega nije bilo igrača koje ne može da predibla, nema situacije iz koje ne može da umiri loptu, ili je ne može uputiti gde je najpotrebnije....- i sve to uz jedan retko dopadljiv stil i sa lakoćom.
U naponu snage, negde pri kraju takmičarske sezone 1957/8 godine, dobio je oko ruke žutu traku. Te godine Boškov i Krstić otišli su na odsluženje vojnog roka, tako da je njemu pripaal kao najstarijem po stažu pripala kapitenska dužnost.
Vojvodina se tada nalzila u nezavidnom položaju. Od sredine tabele, gde su crveno-beli nalazili,začelje nije bilo odvojeno većim brojem bodova. Vojvodina je potuvala u Beograd. Dočekivao ju je Partizan. Pobeda bi donela sredinu tabele, dok bi poraz bacio VOjvodinu u borbu za opstanak. U takvoj situaciji, bez dvojice najboljih, Veselinović se našao u ulozi kapitena.
Evo šta Toza priča o tome-
Shvatio sam ulogu kapitena kao počast, ali sa mnogo obaveza. Tih dana vodio sam mnogo pojedinačnih razgovora sa članovima ekipe. Nalazili smo se na pripremama u Čortanovcima. Obilazio sam sve mlađe igrače, razgovarao sa sa njima o važnosti svega što nas očekuje. I moram priznati da su u to vreme mldai igrači, Vučinić, Takač, Malešev i drugi sa puno razumevanja i ljubavi obećalida će se boriti i da će dati sve od sebe. Nošeni žarom i željom za pobedom, uspeh nam nije mogao izostati. Moj prvi kapitenski nastup slavljen je u sred Beograda ubedljivom pobedom nad Partizanom 5-1. I nikad neću zaboraviti sa koliko su ljubavi svi dali svoj udeo. Kao da je to bio povod za dalje uspehe, tako da smo na kraju završili sezonu u gornjem delu tabele.
Ali, ne pamte se samo uspesi. Uostalom, bilo je i poraza. A oni se nekad dublje urezuju u pamćenje. Na terenu, kapiten je taj koji će svojim zalaganjem i svojim ponašanjem pokazati kako se fer podnosi poraz i pogrešna odluka sudije, ma koliko ona bila očigledna.
Evo šta o jdenom takvom slučaju kaže Veselinović-
U Budimpešti, na utakmici za Srednje evropski kup, igrali smo protiv domaćeg tima MTK. Sudija me je isključio iz igre. TO je bio momenat kada mi je mozak strahovito brzo radio. Bio sam čak u nedoumici da li da poslušam sudiju i napustim teren, ili da izvedem čitavu ekipu sa terena. Nisam mogao da se pomirim sa tim da ostavim ekipu, pogotovo u tuđoj zemlji, da se bori a ja da gledam Čini mi se da me je samo žuta traka naterala da ne učinim drugo, nego što je sudija zahtevao. Ja inače smatramda kapitensku dužnost treba shvatiti vrlo odgovorno i da kapiten nije samo zato da nosi žutu traku oko ruke, te da time bude obeležen. Kapiten mora biti najbliži saradnik treneru i uprave a na samom terenu ličnost koja svojom igrom mora dati do znanja svojim drugovima da ono što kaže bude poslednje.

Slika

Slika
Korisnikov avatar
Turija
Postovi: 10574
Pridružio se: Čet Feb 03, 2005 11:25 pm
Lokacija: Vojvodina

Post od Turija »

Povremeno, ponovo čitam ove divne, priče Podbarine i ne mogu da dozvolim sebi da pored Tozinog imena stoji postova 0.
Za nepoverovati je da su izneseni podaci o Tozi ostali bez odjeka:
546 utakmica za Vojvodinu
139 golova u prvenstvu-apsolutni rekord svih vremena
37 utakmica za A reperezentaciju i 28 golova (gotovo na svakoj gol)
...a PONEKI PO SVIM FORUMIMA I MEDIJIMA KUKAJU ZA VUKELJOM I MARKOM.Na ovakvim tekstovima u LEGENDAMA se najbolje vidi GDE JE VOJVODINA DANAS (npr kako se kuje ovakav rezultat: Beograd Partizan-Vojvodina 1:5 ).Šta više reći?
Vojvodina je na jednoj strani, a svi ostali su na drugoj.Tako je bilo i tako će zauvek ostati.Sve klubove u kojima sam bio igrač ili trener doživljavam kao svoje, kao da su deo mene.Međutim, čast svakome, ali samo je Vojvodina-jedna jedina -V Boškov
Korisnikov avatar
slanina
Postovi: 797
Pridružio se: Sre Jul 13, 2005 12:04 am

Post od slanina »

Evo jos malo o legendi!!!

http://img218.imageshack.us/img218/4877 ... dorgl7.jpg

Ime i prezime Todor Veselinović
Rođen 22/10/1930
Mesto u timu Napadač
Utakmica za reprezentaciju 37
Golova za reprezentaciju 28
Debitovao 14/05/1953
Igrao u klubovima Vojvodina(Novi Sad),
Partizan(Beograd),
Sampdoria(Ita),
First Vienna FC 1894(Aut),
Union Saint-Gilloise(Bel),
SK Austria Klagenfurt (Aut)


Rođen 22. oktobra 1930. u Novom Sadu.

Jedan od najboljih jugoslovenskih strelaca svih vremena, četiri puta najbolji ligaški golgeter, klupski rekorder FK Vojvodine, za reprezentaciju Jugoslavije postigao 28 pogodaka!

Ponikao u podmlatku novosadske Sloge (ranije ime za FK Vojvodinu) kao jedan od najboljih učenika trenera Baneta Sekulića, brzo je izrastao u odličnog napadača i izvanrednog strelca. Za boje novosadskih „crveno-belih" odigrao je ukupno 196 prvenstvenih utakmica i postigao 126 golova, što predstavlja klupski rekord FK Vojvodina. Igrao je s velikim uspehom krilo, polutku i vođu navale.

Tokom odsluženja vojnog roka 1952. igrao za beogradski Partizan i na 53 utakmice postigao 50 golova! Kad se vratio u Novi Sad i nastavio da igra za Vojvodinu, četiri puta (od čega triput uzastopno) je bio naš najbolji ligaški strelac: u sezoni 1955/56. (zajedno sa Mujićem i Ognjanovom) postigao je 21 gol; 1956/57. - 28 golova; 1957/58. - 19 golova i 1960/61. zajedno sa Prljinčevićem) - 16 golova.

Jedan od najboljih jugoslovenskih golgetera svih vremena, Todor-Toza Veselinović je četiri puta osvajao titulu najboljeg ligaškog strelca u prvenstvima Jugoslavije

Kad se 1961. rastao od Vojvodine, igrao je kao profesionalac u Italiji, Austriji i Belgiji. Prvo je nosio dres ekipe US Sampdoria iz Djenove, za koju je igrao dve i po godine (1961-1963), zatim bečke FC Vienna, a iz Austrije je otišao za Belgiju gde je jednu sezonu (1964-1965) igrao za briselski Union St. Gilloise. Onda se opet vratio u Austriju gde je u ekipi FC Austria (Celovec) bio igrač i trener ove ekipe sve do 1969, kad je završio karijeru.

Uz šest utakmica za ,,B" selekciju (1954-1959) i čak 14 za mladu reprezentaciju, za koju je postigao rekordnih 20 golova, u 37 susreta nosio je dres naše najbolje selekcije i postigao 28 golova. Debi-tovao je 14. maja 1953. u prijateljskom susretu sa Belgijom (3:1) u Briselu, a poslednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 4. juna 1961. protiv Poljske u Beogradu.

Na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu odigrao je sve tri utakmice za našu ekipu i postigao četiri gola. Učestvovao je i na Svetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj i u susretu protiv Francuske (3:2) postigao dva gola prvi i pobedonosni.

U dresu reprezentacije odigrao je nekoliko utakmica koje su ostale zapamćene po njegovim izvanrednim igrama. Na utakmici protiv Velsa (3:1), koja je igrana 22. septembra 1954. u Kardifu, ušao je u igru tek u drugom poluvremenu (zamenio Dvornića) i - postigao sva tri gola za Jugoslaviju! U susretu protiv Austrije (4:3) u jesen 1958. u Beču takode je postigao tri pogotka, a iste godine briljirao je i proitiv Engleske (5.0) u Beogradu.

Po prestanku s aktivnim igranjem, posvetio se trenerskom pozivu. Počeo je kao i tehnički referent Vojvodine i trener Proletera iz Zrenjanina, a nastavio u Kolumbiji gde je vodio ekipu Santa Fe i nacionalni tim Kolumbije na olimpijskom turniru 1972.

Posle neuspeha reprezentacije Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Španiji, 25. septembra 1982. imenovan je za saveznog kapitena, ali se zbog fijaska reprezentacije na Prvenstvu Evrope povukao 12. jula 1984. i preuzeo treniranje turskog prvoligasa Fenerbakče iz Istanbula, a radio je i u Italiji i Grčkoj.
Korisnikov avatar
Turija
Postovi: 10574
Pridružio se: Čet Feb 03, 2005 11:25 pm
Lokacija: Vojvodina

Post od Turija »

Žao mi je što Podbara više ne piše.To je veliki hendikep za ovaj forum.Međutim, drago mi je da se sve više ljudi uključuje i u ovakve teme.
Uglavnom se iznose činjenice iz dostupnih dokumenata (sa kojima ko raspolaže).I, to je super, da se one postavljaju i na našem Internet sajtu.
Po meni bilo bi vrlo interesantno da neko ko ima i neslužbene informacije (usmeno predanje), takođe ih ovde postavi.Članovi ovog foruma su vrlo ozbiljni i odgovorni ljudi, tako da će i ti nepoznati detalji biti ravni službenim, samo, dosad, nezabeleženim u knjigama.Na kraju i knjige nastaju tako, što događaje i priče, neko preuzme i zvanično, uz potpis, stavi na papir.
Sa Tozom toga ima, barem, za dve knjige.A, Bogami i zaslužio je da zajedno sa Vujketom ispiše, skoro, pola istorije Vojvodine.
Vojvodina je na jednoj strani, a svi ostali su na drugoj.Tako je bilo i tako će zauvek ostati.Sve klubove u kojima sam bio igrač ili trener doživljavam kao svoje, kao da su deo mene.Međutim, čast svakome, ali samo je Vojvodina-jedna jedina -V Boškov
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Post od Владика »

Prvo smo živeli u Karađorđevoj, onda smo se preselili malo dublje u Salajku, tu u Graničarsku 13. Samo tada nije bilo asfalta – u sporednim ulicama zemljani put, a na glavnom putu kaldrma. Sećam se da je bilo mnogo konja. Šteta što ih više nema, bez njih kao da nešto fali. Ostalo kao da se i nije menjalo.

Rivalitet

Trudili smo se da budemo pravi Salajčani. Nikada nikome nismo dozvoljavali da pravi nered. Ako je probleme trebalo rešavati fizički, ni tu nije bilo problema. Uvek smo bez straha branili ono što je naše ali i poštovali ono što je tuđe. To ti je jedan od salajačkih principa – tuđe nećemo, svoje ne damo. S Podbarom, koliko se sećam, odnosi su bili dobri. Pa i OFK "Slavija" je nastao na Podbari, tek se kasnije preselio na Salajku. Malo smo forsirali taj rivalitet dok smo bili deca. Ipak je Temerinska bila linija razgraničenja. Ponekad malo dobacivanja kamenjem, sitne čarke i tako to. Ništa ozbiljno, sve na nivou dečje igre. Ta sitna koškanja nisu bila odraz realnih odnosa. Vladalo je jedno neizmerno poštovanje, koje smo imali jedni prema drugima. U to doba svaki deo Novog Sada bio je kao grad za sebe. Šteta što tako nije ostalo. Ovakav grad danas ostavlja utisak neke zakržljale, nikada formirane metropole.

Mantija

Ima jedan bećarac :"Oj, Salajko, što si tako mala, ti od mene napravi bećara". Nikada nisam bio bećar. Ali fudbal sam uvek smatrao igrom. I to zabavnom igrom jer to nije pozorište ili šta ti ja već znam. Jednom prilikom igrali smo u Gardinovcima. E sada, za njih je igrao i jedan popa, sa sve mantijom. Vidim ja – pop trčkara levo-desno... Ja ga malko sačekam, i onako mu gurnem loptu kroz noge. Joj, samo što nas celo selo nije jurilo. Trebao je popa obući dužu mantiju, tada mu lopta ne bi tako lako prošla.

Poštovanje

Bio sam komunista i ponosan sam na to. Verovatno sam to i ostao u dubini duše. Današnja garnitura političara ne bi trebalo da izmišlja nešto novo. Dovoljno bi im bilo da se uče na Titovoj međunarodnoj politici. Tada smo imali poštovanje celog sveta. A da li je tako i danas? Nisam baš siguran.

Najveće što sam ikada uradio jeste to što sam postao igrač "Vojvodine", kasnije i nacionalne ekipe. Tek posle dolazi sve ostalo – Sampdorija, Beč... Prvi veliki trenerski posao bio je u Bogoti. Sve se to razvilo iz latinoameričke turneje "Radničkog" iz Niša. Šekularac je igrao kao gost u njihovoj ekipi. Njega je znala cela Južna Amerika.

Novac

Ne bih o sebi. Bio sam dobar fudbaler, kažu da sam bio i odličan trener. Ali bio sam i čovek koji je umeo da othrani tuđu decu. Bio je jedan Pera pisar, nažalost nije više među nama, a on je umeo da kaže: "Kad Toza ima novca, i mačke jedu krempite." Zaista je bilo tako. Kome sam mogao da pomognem – pomogao sam. Ne zato da bih stvorio gomilu dužnika ili da bih tako kupio poštovanje, nego zato što nisam mogao da trpim da ja imam a da neko pored mene nema. Nikada nisam mogao da otrpim to da je neko gladan. Za razliku od današnjih igrača, nisam odmah igrao samo za novac. Doduše, bogovski su me plaćali, ali sama igra dugo mi je bila osnovna motivacija. Valjda sam zbog toga aktivno igrao sve do 38. godine.

Disciplina

Uvek sam gajio izrazito poštovanje prema protivniku. Na terenu nikada nikoga nisam udario, a bio sam fudbaler kojeg je bilo teško startovati. Jednostavno sam znao kada mi se neko zaleće s leđa. Šesto čulo, valjda. Samo jednom u karijeri išao sam s lošom namerom. Bilo je to u Osijeku. Jedan igrač je imao zadatak da me markira. Igrali smo na šljaci a od njegovog markiranja ja sav odran i krvav. "Sada je doista", rekô sam sebi. Prišao sam mu s leđa i šutnuo ga u dupe. Kasnije smo obojica bili kažnjeni time što nismo smeli da igramo jednu utakmicu.

U sportu je najvažnija disciplina, rad i plan. Naravno, preduslov je neka mrva talenta. Često sam bio svedok propadanja talenta zbog slabog karaktera. Vrhunski sportista mora da se odrekne svega što se suprotstavlja vrhunskom sportu, shodno tome da prihvata i razvija sve ono što mu je potrebno za razultate. Dok sam bio igrač, ni u "Carigrad" nisam navraćao. Dobro, išao sam ponekad, ali noćni život i davanje golova ne ide.

Mediteran

Kad sam radio u Kolumbiji, stekao sam dobru reputaciju i kao pedagog. Spasavao sam talente sa same ulice. Tamo se dešavalo da igrač dođe na trening toliko pijan da povraća po terenu. Pošaljem ga kući, a sutra na razgovor i buđenje griže savesti. Čak sam pravio i eksperimente. Posmatram trojicu talentovanih i trojicu vrednih. Iz prve grupe jedan a iz druge dvojica postanu igrači. Tako je i u životu. Nema mnogo razlike.

Živeo sam u celom svetu. Svako mesto je lepo na svoj način. Meni je bilo dodatno lepo na svakom meridijanu, između ostalog i zato što sam radio ono što najbolje znam i najviše volim. To je velika životna sreća. U Atini sam već neko vreme. U Grčkoj nisam zaradio penziju, kažu da nisam skupio dovoljan broj nekih bodova. Tamo mi je lepo. Mediteran je to. O povratku u Srbiju razmišljam samo za vreme nekih unutrašnjih borbi. Ponekad, kada se osećam nesigurno, ali to su kratke krize. Ipak, mogao bih nekoliko puta godišnje da navratim s grupom od nekih dvadesetak meni bliskih Grka, čisto da im pokažem kako se ovde živi. Da vide malo kako slave Salajčani.



Strelac

Todor – Toza Veselinović rođen je 22. oktobra 1930. u Novom Sadu. Jedan je od najboljih golgetera u istoriji jugoslovenskog fudbala i svakako najveća fudbalska legenda Novog Sada. Tozu još niko nije pomerio s mesta najboljeg strelca "Vojvodine" svih vremena. Od 1949. do 1962. za Vojvodinu je odigrao 546 utakmica i postigao 586 golova.

Na međunarodnom nivou osvojio je 37 kupova i postigao 28 golova. Igrao je na dva svetska prvenstva – 1954. i 1958, na kojima je postigao tri gola.

Kao trener vodio je "Independiente" iz Kolumbije i "Fenerbahče" iz Turske, s kojim je osvojio osam kupova i dve titule prvaka turske lige.

Bio je selektor jugoslovenske reprezentacije u finalu Evropskog prvenstva 1984. Takođe, bio je poznat i kao trener koji je često menjao igrače. Za dve godine, koliko je bio selektor reprezentacije, promenio je 43 igrača u devet takmičarskih mečeva i još 16 njih u prijateljskim susretima.

Trenutno živi i radi u Atini. Novi Sad posećuje povremeno.
limanfkv
Postovi: 2825
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:44 pm

Post od limanfkv »

Juce je izasla reportaza u Vecernjim Novostima preko pola strane sa Tozom.Nazalost nemam skener..

Bog daje, đavo uzima...
Z. ŠIMUNEC, 11.10.2008 18:55:59 Ocena: 4.00 (Glasova: 3) Komentara: 0

ATINA. Mala, ekskluzivna marina, nadomak pirejskog brega. Lepo uređenim pločnikom, tik uz more, žustrim korakom, vitki “mladić” od 78 leta odrađuje svoju dnevnu dozu šetnje od sedam kilometara. “Jasu, Toza”, pozdravljaju ga mnogobrojni šetači.
Legendarni fudbaler, trener, nezaboravni šarmer, Todor - Toza Veselinović uzvraća širokim osmehom. Već 35 godina on je zaštitini znak jedne od prestižnijih atinskih četvrti. Tu, pored mora, sa suprugom Milkom, živi svoje penzionerske dane. Živog duha, neuporedivo je aktivniji od vršnjaka i još spreman da se uhvati u koštac sa izazovima.

FUDBAL
KAO da je u pitanju drugi sport. Nekad se igralo iz ljubavi i ta lepota je prosto mogla da se i oseti. A, pitanje je koliko je sporta uopšte ostalo. Svako vreme diktira svoja pravila. Danas je sve svedeno na spektakl, trgovinu, transfere, šou-biznis. Praktično, ponekad je dovoljno da se fudbaler dobro slika, pa da zgrne novac. I nije važno kako igra! Ne bih voleo da me neko pogrešno shvati, ima utakmica u kojima uživam, ima fudbalskih znalaca, majstora, ali... Pazi, Ajaks ima jednu od najboljih škola fudbala. Svake godine prodaju igrače. To je dobro za biznis, ali šta je sa navijačima. Gde su titule prvaka Evrope, finala, golovi i radost na stadionu. Možda to tako treba, ali to se ne uklapa u moju fudbalsku filozofiju. Možda sam staromodan? Pa, dobro. To je bolje nego da sam pomodan. Vidi ti kakva je današnja moda?
“NOVOSTI”
IZGLEDALO je kao da je neko napravio novine kakve su meni bile potrebne. Služio sam vojsku u Beogradu, a znalo se da kada si u JNA - igraš za Partizan. Ne znam tačno, davno je bilo, ali na nekih pedesetak utakmica, ja dam 50 golova. Tačno 50! Baš je počelo da se priča o meni kao novom fudbaleru, rasnom strelcu. Nije bilo isto kada čitaš o sebi u sportskim novinama i, onda, u listu koji se bavi i ozbiljnim stvarima, na sportskim stranama ti izađe slika. Pišu lepo o tebi, najavljuju reprezentativnu karijeru...
“Novosti” su bile baš po meri. Ne opterećuješ se mnogo, a saznaš sve što se dogodilo. Evo, koliko je prošlo? Ja i danas,ovde u Atini, prošetam do trafike. Ovi prodavci me znaju, ostave mi “Novosti”.

TRENERI
ZA mene postoji jedan koji ima posebno mesto. Bane Sekulić. Naučio me svemu što jedan, pre svega mlad čovek, pa posle i fudbaler, treba da zna. Razvio mi je ljubav prema lopti, fudbalu,nadigravanju. Znam da ovo sada zvuči malo staromodno, možda nekome i smešno, ali mi smo voleli da igramo. Nije da nam je bilo nevažno kako ćemo živeti, koliko ćemo zaraditi... ali, prvenstveno je bilo da smo uživali na terenu.
Tirke me je uveo u reprezentaciju. U Kardifu, kvalifikacije protiv Velsa, mi gubimo u poluvremenu
1:0. Smrknuta atmosfera u svlačionici, ja šutiram loptu u zid. “Je li, mali, je lž možeš ti da odigraš kako treba?”. Ja mu kažem: “Uvek, bata Tirke.” Uvede me i ja dam tri gola! Posle utakmice, da ne primete ostali,prolazi bata Tirke pored mene i tiho šapne: “Tačno sam znao”.Posle sam još jednom protiv Austrije opet dao tri komada, dobili smo 4:3.
U Melburnu 56. dođemo do finala sa Rusima. Pet, šest puta, Šeki i ja u čistim šansama. Ali, on po svaku cenu hoće kroz noge da proturi loptu ruskom centarhalfu. Dodaj mi, bre, da ga dam, pa nekž se tebi piše, samo da pobedimo. Ali, ne, takav je bio Šeki. Izgubimo sa jedan nula, tako što lopta bukvalno pogodi u glavu ruskog vođu navale i uđe u mrežu.

OPROŠTAJ
IGRAO sam do 39. godine, a poslednjih godina sam bio trener-igrač u Klagenfurtu. Kad se sve skupi i oduzme, mislim da sam kao igrač dao tačno ono što je trebalo. Ono o čemu sam sanjao kao klinac. Ako se fudbal igra da bi se postigao gol, onda sam ja bio pravi igrač. Nadavao sam se golova. Kažu mi nedavno: Tozo ti si najbolji strelac u istoriji Vojvodine. Ne znam, nikad nisam to pratio kako treba. Sad ima taj Internet, sve je u mašini, pa je lako izračunati.

SELEKTOR
VIDIŠ, meni je bio mali jedan kontinent. Put me odveo čak u Kolumbiju, da doživim nešto što je teško opisati. U prvoj godini, osvojimo titulu šest kola pre kraja, ja kao trener, Šeki kao igrač. Ovi me stave u neki otvoreni džip i voze ulicama Bogote. Narod u transu, viču: “Tito, Jugoslavija, Toza”.
Mislim se, da li je ovo moguće? Posle me ekspresno postave za selektora i uspem da ih odvedem na Olimpijadu u Minhenu. Nezaboravno je bilo i u Fenerbahčeu. U Turskoj su navijači takođe u delirijumu kad igra njihov tim. U dva navrata osvojim titulu, a Ali Šen, predsednik, kaže: “Toza, kaži, šta ti treba”. Ništa, kažem mu. Samo ono što smo se dogovorili na početku! Postali smo veliki prijatelji. Naš čovek, rođen u Novom Pazaru, pa se preselio tamo i napravio kapital i ime.
U Grčkoj sam trenirao Olimpijakos, Aek, Serez, Apolon.... Postao i napola Grk, imam grčki pasoš.
Ostaće žal i za vremenom kada sam bio selektor reprezentacije Jugoslavije, pred Evropsko prvenstvo u Francuskoj. Mnogo sam želeo da uspemo, a ispalo je sve naopako.

LUTRIJA
VEROVATNO bih ušao u Ginisovu knjigu kada bih se prijavio. Tri puta sam dobijao glavnu nagradu na lotu u Grčkoj. Ogroman novac, više od 220 miliona drahmi. Ukupno, tada je to bilo više od 1,5 miliona maraka.
Mogao sam da kupim celu jednu uličicu. A, nisam. Kažu, Bog daje! Tačno.
Meni je problem što postoji i đavo, koji uzima. Nikako da ga nađem da sravnimo račune.
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Post od Владика »

Poslednja izmena od Владика u Uto Dec 14, 2010 8:07 pm, izmenjeno 1 put ukupno.
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Post od Владика »

Slika

Slika
Korisnikov avatar
novosadjanin
Postovi: 1351
Pridružio se: Pon Nov 13, 2006 12:30 pm
Lokacija: CURVA OCCIDENTALE

Post od novosadjanin »

Iz Dnevnika:

Е, има Тоза пара...



Он је најраснији српски нападач икада, шпиц, полутка, крило, рекордер по броју постигнутих голова, уметник с лоптом, трофејни тренер – новосадска легенда.



Иако на прагу осамдесете, каже нам да се још осећа здраво и да би могао да ради, „да не кажем – играм”. Тодор Тоза Веселиновић се у Атини не лопта често, тек кад има прилику. Тамо живи са супругом Милком већ 30 година, навикао је на климу и средину која му одговара. Прича, међутим, да Грци нису добри другари али га то уопште не интересује. Пре него започнемо диван о њему, Салајци, Вујкету, Шекију и националном тиму, не можемо а да га не упитамо оно што сваког окорелог Новосађана пече у срцу: када ће Војводина трећи пут постати шампион државе?
– Како је кренула, с играчима које има, Војводина има будућност и може да освоји првенство, које није тако јако као онда када га је раније освајала.
Питам јер нас Звезда и Партизан изнова туку?
– Па добро, мени је Звезда отела првенство када смо чекали да победи, а она изгуби 2:1...
Шта бисте урадили да сте тренер Војводине?
– Морао бих да упознам играче. Још се не бојим рада и посла.
Зашто нисте остали у Војводини под зреле дане?
– То није било никада у питању, нисам то могао ни да затражим. Да је председник Бата споменуо мене, мислим да би се нашло начина да се то спроведе.
Да ли је тачно када кажу да сте као играч били несташни?
– Био сам шеф и радио сам кад нико није могао. Када је Васић примао голове против Сарајева, дао сам четврти гол и рекао сам му: „Лазо мој, ти си добар голман и не можеш толико примити голова колико ја могу дати”.
Ви и Вујадин Бошков – његова дисциплина и вредноћа насупрот вашем таленту?
– Не, не, ту има велика разлика, ја сам играо фудбал, а он је бранио гол. Био је изванредно доброг скока, главом је могао да надигра Симу Милованова. Увек смо били добри пријатељи.
Ваше познанство с Шекуларцем није тако лепо?
– Он је упропастио финале с Русима на Олимпијади у Аустралији, то смо сви видели. Шеки је прошао једног од најбољих центахалфова, и њега је предриблао. Пратим акцију, и само да ми врати лопту, да је угурам у празан гол, а он тако два, три пута. Кажем му: „Шеки, ја ћу признати да си ти дао гол, само да га дамо”. Међутим, гол који смо дали себи, узео нам је узео злато.
Важио је за себичног?
– Јесте али не себичан, онако... Ево још један пример. На тренингу је Станковића прешао и заукао се, трчи без лопте, овај вија Шекија, а он му каже: „Ено ти лопта тамо, што трчиш иза мене?”. И Станковић му лупи шамар.
Новац је убио драж фудбала?
– Фудбал има декаденцију. Не игра се онако како се некад играло, с љубављу... Ови данас све прорачунато раде, од председника, тренера, до играча.
Рекли сте, „боље бити старомодан него помодан”?
– (смех) Да, то су штосови...Читам, продају играча за 80 милиона евра, просто не могу да верујем. То није реално, да фудбалер поред толике глади вреди толико. Ја не бих узео пет, а не осамдесет.
Шта је пошло доврага 1984. на ЕП у Француској, кад сте били селектор Југославије?
– Имали смо првенство после ког нисмо могли да радимо припреме, ишли смо директно. Играли смо припремне утакмице с Шпанијом и Португалијом и победили их у гостима. Изгубили смо после три утакмице, на терену је умро физиотерапеут Миленовић. Био је то велик ударац за све нас.
Оптужују вас да сте пречесто мењали тим?
– Ја сам тражио тим. Нисам га имао, скупио сам тим који је могао да уради нешто. Једва смо прошли квалификациону групу, Норвежани су нас тукли 3:1, потценили смо их.
Чега Србија треба да се чува у Јужној Африци?
– Сад је више изједначено, Гана није лак противник. Можемо бити и први, рекао је Жигић, далеко је то. Кад су нас Аргентинци победили на прошлом првенству – исто смо причали.
Ваша порогноза?
– Не могу да кажем прогнозу, само жељу. Не познајем тимове, а жеља ми је да прођемо у други круг, јер се тамо може боље играти.
Рекли сте да је Нови Сад закржљала, никад формирана метропола?
– Па то је отприлике тако, као и све у држави. Оно што је најважније је да људи гладују. Влада мора да узме ствар у своје руке, свега има - а све није довршено.
Да ли Салајчанину у вама недостаје линија раздвајања с Подбаром, у Темеринској улици?
– То је било. Туче, ми и они, бацање камења. Изгледало је као борба, али ми смо се сутра љубили. То као да је било монтирано.
Помињете гладне, а стара изрека каже „кад Тоза има новаца и мачке једу кремпите”?
– Јесте, било је тачно. Отхрањивао сам децу, дечка и девојчицу. Он је у Шведској, био је да се јави, с женом и децом, није заборавио. А много је било оних: “Е, има Тоза пара, дај толико и толико”, а онда, силом прилика, ни сам не знам како, остао сам без пара. „Слушај, дај ми десет хиљада не знам којих пара”, ја кажем „не дам, кад сам имао дао сам ти”, а он „што си био луд”! Мене то не тангира.
Негде вам се вратило, ако ништа, добили сте на грчком лотоу?
– Три лотоа, 215 милиона драхми.
Шта би с толиким новцем?
– Неко ми је и украо, делио сам, давао. Лудо се то израчунало.
Прати ли вас грчка јавност данас?
– Питају ме имаш ли пријатеља, кажем: “Ја у Грчкој немам непријатеља”. Мене људи воле, овде сам створио нешто што они нису могли - прваци без иједног странца, исто и у Турској.
Како је живети у Атини док траје незапамћена криза?
– Боре се. Бивши председник се, не слутећи, примио посла, а 350 милијарди дуга имају. Трче, скупљају, не зна се како ће бити.
Може ли Србија да извуче поуку из грчког примера?
– Па, кад уђе у европску заједницу, не знамо шта може да буде... Ако тамо има толико пуно новаца, не знам шта све може бити.

Игор Михаљевић
Sergej Milinković-Savić: "Navijač sam Vojvodine, Mislim da mi koji smo ponikli u Vojvodini ne treba da igramo za crvenu zvezdu i partizan".
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Post od Владика »

Korisnikov avatar
budababa
Postovi: 4004
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 9:51 pm
Lokacija: Liman 3

Post od budababa »

B92 napisao:Knjiga o Tozi Veselinoviću

U sportskom centru "Vujadin Boškov" u Veterniku predstavljena knjiga autora Jove Vukovića o velikom asu Todoru Veselinoviću "Toza - tobdžija sa Salajke".

Na oko dve stotine strana Vuković je ispričao životnu i fudbalsku priču o jednom od najvećih asova na ovim prostorima, kome je dribling i potez bio važniji od postizanja gola. Veselinović je pripadao najfinijim i najboljim golgeterima u dugoj istoriji jugoslovenskog i srpskog fudbala.

Kao što je Veselinovića krasila lepršava igra i "vic" na terenu, takav je kasnije bio i kao stručnjak. Gradeći najduže trenersku karijeru u Latinskoj Americi i Evropi, nešto kraće u bivšoj Jugoslaviji, Veselinović je u matičnoj Vojvodini i na klupi državnog tima negovao lepršavu igru i od prosečnih igrača stvarao odlične fudbalere.

Za Tozu fudbal je bio "više od igre" jer je gol za njega bio praznik, a dribling radost.

Autor knjige, dugogodišnji novinar Tanjuga Vuković, već je objavio knjigu o braći Grbić i Milanu - Rakiju Arandjeloviću. Povodom 80. rodjendana Veselinovića na celovit način pitkim stilom obuhvatio je celokupnu sportsku i životnu karijeru, uz Vujadina Boškova najpoznatijeg novosadskog fudbalera.

Uz prisustvo mnogobrojnih poštovalaca i bivših Veselinovićevih saigrača o knjizi su govorili predsednik Fudbalskog kluba Vojvodina Ratko Buturović i autor knjige, kojima se na lepim rečima zahvalio junak ove priče - Veselinović.
Ko navija za Vošu, ni pakao mu neće teško pasti...
kowalski
Postovi: 786
Pridružio se: Sre Dec 01, 2010 4:44 pm
Lokacija: Tatooine

Post od kowalski »

legenda ponovo kod nas :yesss:
Slika
Korisnikov avatar
Turija
Postovi: 10574
Pridružio se: Čet Feb 03, 2005 11:25 pm
Lokacija: Vojvodina

Post od Turija »

Veoma lepo :!:
(gde se, u Novom Sadu, knjiga može kupiti?)
Vojvodina je na jednoj strani, a svi ostali su na drugoj.Tako je bilo i tako će zauvek ostati.Sve klubove u kojima sam bio igrač ili trener doživljavam kao svoje, kao da su deo mene.Međutim, čast svakome, ali samo je Vojvodina-jedna jedina -V Boškov
kowalski
Postovi: 786
Pridružio se: Sre Dec 01, 2010 4:44 pm
Lokacija: Tatooine

Post od kowalski »

Ja sam je kupio na danasnjoj promociji br. 2 na Salajci. Izdavac je Auto Public Vlaovic (nikad cuo). Probaj da pronadjes info o njima negde na netu.

Btw, levo od Toze je Milan Arandjelovic, cuveni fizioterapeut, koji je rekao da je od 20 selektora sa kojima je radio, i na vise od 340 utakmica koje je proveo uz reprezentaciju, Toza bio ubedljivo najbolji. Spomenuo je i svoj put u NS dok je radio u OFK-i, kada su ispraceni kuci sa 9:1. Na kraju ga je nazvao Vujadin Boskov, godine, godine... :lol:

Toza kao sto i prilici legendi, sa svim gostima se licno pozdravio, sa svakim porazgovarao, zasluzio je ovakvu pocast.
Slika
vojvodina jedna jedina
Postovi: 1260
Pridružio se: Pet Jan 01, 2010 11:56 pm

Post od vojvodina jedna jedina »

Lepa je slika danas bila na promociji.Mnogo velikih imena koji su proslavili dres nase Vojvodine,mada moram da priznam da nisam mogao sve da ih prepoznam.Neki od prisutnih koji su saradjivali sa Tozom su ispricali neke angedote koje su znale i da nasmeju sve one koji su se nalazili u sali.Medju prisutnima sam primetio i Dobrivoja Trivica i Iliju Pantelica.To isticem zato sto smatram da su i oni zasluzili da se napise knjiga koja bi na jednom mestu prikazala sve ono najbitnije iz njihovih karijera...
Odgovori