Jedna životna priča
Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za
školu za djecu sa posebnim potrebama,
otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće
zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je
savršeno kreirano.
Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga
djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi
vršnjaci.
Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio:
„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog
Siniše, dođe na svijet,
prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i
to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje
je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.
Siniša je upitao oca:
„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao
Siniša igra u njihovoj ekipi,
ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu
dozvole da zaigra,
i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja,
uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne
očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga
postaviti na poziciju lijevog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom
obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće
topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog
oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre,
ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.
Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju
jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu;
razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila
je samo sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno
izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali
tko će ga izvesti.
Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni
mogao ni pravilno šutirati,
a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog
jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu,
odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je
polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila
spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!!
Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je,
jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao
da vidi što će dalje.
Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u
nekom deliriju, nekako umirio loptu,
zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga,
ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
„Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac,
dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli
su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."
Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj,
da je zbog toga njegov otac bio presretan
i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka,
grlivši ga i plačući od sreće!
* * *
A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:
Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova
putem e-maila,
onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo
poruke poput ove, tu oklijevamo ...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i
kolaju 'Cyberspace'-om,
ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni
na naša radna mesta. Šteta.
Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku,
najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za
to,
dakle, one koji su „prikladni" za ovu vrstu pošte.
Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na
to da se stvari promjene.
Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj
'prirodni poredak stvari'.
Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja
nas pred izbor:
Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći
priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?
Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome
kako tretira svoje najnesretnije pojedince.
Mejl nisam dobio dirktno iz ,,susjedstva", kako bi se na prvi pogled, moglo zaključiti.Nebitno je to.Bitno je drugo; da li je
VOŠA SINIŠA
iako nije rođena kao invalid.Naprotiv!
Pomalo me podseća Begeč na renesansnu Firencu.Firencu koja je trajno podarila Rimu (odnosno Novom Sadu) svoje velike majstore i umetnike, tj. njihova nezaboravna dela.